SKLONILI SU ME IZ MOJE ZVEZDE ZBOG NEFUDBALSKIH STVARI! Progovorio jedan od najvećih bisera srpskog fudbala - otkrio neverovatan detalj iz karijere Kataija!
Malo je igrača u novijoj istoriji Super lige Srbije čiji je put bio toliko turbulentan, a opet toliko prožet čistim golgeterskim instinktom kao što je to put Ognjena Mudrinskog. Od dečaka koji je iz Srbobrana putovao na treninge u Novi Sad, do čoveka koji je zlatnim slovima upisan u istoriju Crvene zvezde, Mudrinski je prošao sve – od „otpisanog“ do heroja.
Njegov fudbalski put počeo je u omladinskoj školi Vojvodine, gde je zajedno sa današnjim asom Zvezde Aleksandrom Kataiom „kalio zanat“. Ipak, ulazak u profesionalne vode bio je sve samo ne lagan.
U razgovoru za sajt Super lige Srbije, za rubriku „Legende Super lige“, iskusni 35-godišnji napadač, koji je dao 67 golova u elitnom srpskom takmičenju, osvrnuo se na svoju bogatu karijeru.
– Ja sam od svoje sedme godine putovao na treninge za Novi Sad iz Srbobrana. Aleksandar Katai i ja smo zajedno kalili zanat i prošao sam celu omladinsku školu Vojvodine. Na kraju sam i potpisao profesionalni ugovor, mada moram reći da sam, dok sam bio u omladincima, pre potpisa za Vojvodinu otišao u Portugal. Trebalo je tamo da potpišem za Nacional sa Madeire i tada u Vojvodini nisu pokazali neku želju da se potpiše profesionalni ugovor sa mnom. Imao sam tada punih 18 godina i hteo sam da potražim sreću negde drugde. Bio sam tri meseca u Portugalu, ali sam morao da se vratim zbog dokumentacije. Udaljili su me čak tamo i nisam potpisao ništa, jer nisam mogao da shvatim koji je bio razlog što tada nisam potpisao ugovor sa Nacionalom, iako sam imao neku stipendiju – rekao je Mudrinski na početku razgovora i nastavio:
– Vratio sam se krajem decembra 2009. godine u Srbiju i tada su ponovo uspostavljeni kontakti sa ljudima iz Vojvodine, koji su mi ponudili profesionalni ugovor. Tada sam potpisao za Vojvodinu, počeo pripreme sa njima i odradio zimski deo, kada je trener bio Sosa Babić. Nisam debitovao kod njega, već kod pokojnog Milana Đuričića i na debiju sam dao gol protiv OFK Beograda – utakmica je završena 2:2. Odigrao sam još nekoliko utakmica, dao sam gol i Napretku u Kruševcu, mislim u poslednjem kolu, i igrao sam finale Kupa protiv Zvezde. Vojvodina mi je ostala u lepom sećanju. Debitovao sam za prvi tim, ali nisam dobio pravu šansu da se izborim za veću minutažu. Bilo je i turbulentno vreme u klubu – često su se menjali treneri, dolazilo je mnogo novih igrača, a bilo je i odlazaka.
– Posle tih prvih šest meseci usledila je pozajmica, prvo u Hajduk iz Kule, gde situacija nije bila najbolja, jer se i klub u tom periodu tražio. Ubrzo sam se vratio sa te pozajmice, posle dve ili tri utakmice. Ljudi iz kluba su mi samo rekli da se javim Vujadinu Boškovu i tako se završila ta moja epizoda u Kuli. Trenirao sam sa prvim timom, tada je trener bio Kiza Milinković, ali nisam dobijao priliku. Odigrao sam možda jednu utakmicu protiv Rada na Banjici, koja je završena 0:0, i to je bilo to. Posle toga usledila je pozajmica u Novi Sad, koji se tada takmičio u Drugoj ligi. To je bila slična situacija – klub je bio bukvalno pred gašenjem. Pokušavalo se na razne načine da se ostane u ligi, ali, iskreno, ne mogu ni da se setim kako se to na kraju završilo. U svakom slučaju, još jedna neuspela epizoda za mene. Na kraju 2011. godine došlo je do razlaza sa Vojvodinom. Jednostavno me nisu videli u tom trenutku i raskinuli smo ugovor.
Priznao je Mudrinski da mu nije bilo lako tada, ali mu je podrška porodice i te kako pomogla.
– Svakako da je to jedna škola za ubuduće. Nije mi bilo lako da prolazim kroz sve to, ali sam uz porodicu uspeo da prebrodim. Imao sam sreću da se moj otac bavio fudbalom, pa sam dosta pričao sa njim i pomogao mi je u tim situacijama. Imao sam pred sobom čitavu karijeru, nisam bio na zalasku pa da mi se dešavaju takve stvari. Verovao sam u sebe i da mogu da napravim nešto u svojoj karijeri i mislim da sam istrajao na tom putu – poručio je nekadašnji napadač Lala, te se osvrnuo na sadašnju situaciju u klubu:
– Rezultati pokazuju da Vojvodina sada funkcioniše u dobrom smeru. Postavljeni su ljudi koji znaju da rade svoj posao. Mislim da svaki čovek ima svoju ulogu – zna se koja je uloga predsednika, sportskog direktora i trenera. Sve je postavljeno na svoje mesto, napravili su dobar tim i to se pokazuje i na terenu.
Nakon raskida ugovora sa Vojvodinom, Mudrinski je završio u Jagodini – što se pokazalo kao pun pogodak.
– Znam da me menadžer zvao dok sam bio u Srbobranu. Tadašnji agent mi je samo rekao: „Jagodina je zainteresovana za tebe“ i to je to. Nije bilo nekih pregovora, bukvalno ništa više. Iskreno, tad u tom trenutku nisam znao mnogo o Jagodini. Nenad Nastić je tada bio u Jagodini, on je takođe iz Srbobrana, pa sam njega kontaktirao da se raspitam o klubu. Rekao mi je sve najbolje i bukvalno sutradan sam se spakovao i otišao za Jagodinu.
– Moj dolazak u Jagodinu na početku nije baš krenuo kako treba. Došao sam sedam-osam dana pred početak sezone, a ekipa se već iskristalisala – znalo se prvih 11 i nisam bio siguran gde ću se uklopiti. Moram da kažem da tada, 2011. godine, nije bilo bonusa. Simo Krunić je voleo da stavi iskusnije igrače, imao je više poverenja u njih, a mladih igrača u Jagodini nije bilo mnogo. Tražio sam se četiri-pet kola dok sam se uklopio i izborio za svoje minute. Nije bilo lako. Prvih pet kola možda sam odigrao dve utakmice, i to ulazeći sa klupe. Imali smo jedno nerešeno i četiri poraza, a u šestom kolu igrali smo protiv Rada na Vračaru, na stadionu Obilića. Dan pre utakmice Simo je odvojio 18 igrača za tim, a ostatak je trenirao na pomoćnom terenu. Tad nisam bio selektovan – rekao je Mudrinski i dodao:
– Međutim, tokom treninga povredila su se dva igrača i oslobodilo se jedno mesto u timu. Bukvalno sam upao poslednjih tri minuta treninga, zvali su me da se priključim. Odradili smo sprintove i otišlo se u Beograd u karantin. Bio sam ushićen i srećan što sam upao u 18, a dobro sam se istrčao. Simo je to video i kasnije mi je rekao da je sa svojim saradnicima posle treninga odlučio: „Ući će Mudri sutra.“ Početak utakmice je bio 0:0, a u 82-83. minutu Rad je poveo 1:0. Minut-dva kasnije ulazim u igru i bukvalno za pet minuta postižem dva gola – preokrećem utakmicu, sezonu i sebi sve. Tad sam bukvalno dan pre bio 20. ili neki igrač, a 24 sata kasnije napravio preokret. Ti golovi su mi otvorili put za dalje. Od te utakmice smo počeli da nižemo dobre rezultate i da igramo dobro. Krenuo sam da igram konstantno i imao sam kod Sime u Jagodini svojih 60 minuta po utakmici, šta god da sam radio – dao gol ili ne, bio najbolji ili najgori – 60 minuta sam igrao. Kad bi isteklo 60. minuta, polako sam išao ka aut-liniji da sednem na klupu.
Naravno, za Krunića ima samo reči hvale.
– Simo je institucija. Dokazao se i u Jagodini, ali i posle toga. To je čovek sa kojim možeš da pričaš o svemu i koji će ti pomoći i u pola noći. Kod njega se tačno zna red – kad se radi, radi se, kad se šali, šali se. Otvoren je za sve, znao je da proslavi pobede sa nama i da nas ispoštuje, pa smo mu i mi vraćali na terenu. Kod Sime je sve uvek bilo direktno, bez skrivenih namera. Bio je otvoren za svaki vid komunikacije i saradnje i ono što je mislio, to je i govorio igračima. Iskreno me iznenadilo to što je postao predsednik OFK Beograda, ali čestitao sam mu naravno. Nismo nešto puno pričali o tome, ali eto želim mu da bude uspešniji kao predsednik nego što je bio trener.
U avgustu 2012. Mudrinskom se ostvaruju snovi, za godinu dana je od igrača bez kluba došao do Marakane – potpisao je za Crvenu zvezdu.
– Moram prvo da kažem da sam došao na inicijativu Saleta Jankovića. On je tada preuzeo Crvenu zvezdu i poznavao me je iz mlade reprezentacije. Debitovao sam za mladu reprezentaciju na prijateljskim utakmicama dok sam bio igrač Jagodine, pa me je znao iz tog perioda. Na njegovu inicijativu sam i došao u Crvenu zvezdu. Sve se desilo mnogo brzo. Posle trećeg kola igrali smo protiv Partizana, izgubili smo 1:0, ali sam odigrao dobru utakmicu. Posle toga se sve odigralo praktično preko noći. Igrali smo za vikend, a ja sam već u utorak bio u Beogradu. Zvali su me i rekli: „Zvezda je zainteresovana za tebe“.
– Godinu dana pre toga bio sam bez kluba i nisam znao šta će biti sa mnom, a onda stiže informacija da me traži Crvena zvezda. Sve se odvijalo brzo i lako smo se dogovorili. Sećam se da je Maza Vasilijević došao po mene u Jagodinu, pokupio me i odvezao za Beograd. Potpisao sam ugovor u utorak, a Zvezda je već u četvrtak igrala revanš utakmicu protiv Bordoa.
Naravno da mu je teško palo sve što se dešavalo u Francuskoj tada – od grupne faze do ispadanja u svega nekoliko minuta.
– Sedim u stanu, gledam utakmicu i ne verujem. U sredu sam odradio samo jedan trening sa ekipom, i to sa momcima koji nisu otišli na utakmicu. Tada nisam video nikog iz stručnog štaba niti igrače koji su igrali. Kako sam preživeo? Kao i 90 odsto Srbije – od radosti i ushićenja do toga da se desi to što se desilo i na kraju ostanemo bez Evrope. Bukvalno, ni na filmu ne bi moglo tako da se izrežira. Izgleda da je zaista tanka linija između ta dva.
Debi u dresu Zvezde nije mogao da bude bolji, het-trik na meču sa Radničkim iz Niša.
– Ta utakmica je bila prva posle Bordoa. Odradio sam samo jedan trening sa ekipom, koja se vratila u petak tokom dana. U subotu smo trenirali, a u nedelju… iskreno, nisam ni znao da ću početi utakmicu. Šef je samo izdiktirao sastav i bio sam u prvih 11. Mislim da nisam mogao lepše da počnem debi u Zvezdi – tri gola, posebno poslednji u 95. minutu za pobedu. Tad iskreno nisam ni znao šta sam uradio. Sećam se da mi je Nikolovski, tadašnji PR kluba, ušao u svlačionicu ushićen i rekao: „Niko nikad to nije uradio, ti si prvi debitant sa het-trikom.“ Bukvalno nisam bio svestan kakvu sam stvar postigao.
Odigao je jesen iz snova, na svom kontu imao je dvocifren broj golova, ali se tokom zime dosta toga promenilo. Na gore po Mudrinskog.
– Tih prvih šest meseci u Zvezdi bila su bukvalno iz snova. Odigrao sam 13 utakmica i dao 10 golova, nije bilo razloga da se to ne nastavi u drugom delu sezone. Međutim, došlo je do promena u klubu – prvo na vrhu, došli su neki drugi ljudi. Na pripremama u Turskoj proveli smo ukupno 33 dana, u dva puta – prvi put 15 dana, vratili se u Beograd na dva-tri dana, pa otišli još 18 dana. Sećam se jednog razgovora sa čovekom koji je tada došao u klub (neću ga imenovati). Rekao mi je da će doći do velikih promena i da bi za mene bilo najbolje da napustim klub već u zimskom prelaznom roku. Nisam mogao da verujem šta mi priča, ali pričao je iz najbolje namere. Imali smo zajedničkog prijatelja i on mi je na osnovu toga objasnio šta me čeka. I bio je potpuno u pravu – sve što mi je tad rekao, ispostavilo se da će se dogoditi u narednih šest meseci – istakao je iskusni napadač, te nastavio:
– Dolaskom Sa Pinta izgubio sam mesto u timu. Tad sam bio najbolji strelac ekipe i lige, a zamislite – igrač od 21 godine, najbolji strelac na polusezoni, i novi trener mu ne daje šansu da se izbori. Očigledno su postojale neke nefudbalske stvari, jer je nelogično da jednostavno budem izbrisan bez razloga. Žao mi je što nisam osvojio titulu sa Crvenom zvezdom i što se sve tako izdešavalo na kraju. Ali srećan sam, naravno, što je Zvezda posle toliko godina osvojila titulu. Očigledno nije bio problem u Sa Pintu, nego je neko iznad njega urgirao da ja ne igram. Pošto je taj čovek ostao u klubu i posle toga, mislim da se ne bih naigrao ni te godine. Sa te strane mi nije žao – morao sam da brinem o sebi i da tražim sreću negde drugde – istakao je Mudrinski, te se dotakao odlaska sa Marakane:
– Dolazilo je do nekih promena i počeli smo pripreme. Tad Slaviša Stojanović još nije bio imenovan za trenera, čekali smo da dođe. Niko iz kluba mi se tada nije obratio u vezi moje situacije. Imao sam ugovor sa klubom i to je to. Kod mene se transferi uvek brzo izdešavaju. Otišli smo na neki turnir u Švajcarskoj – sećam se, u gradu čije ime mi sad izmiče – i tada me agent zove: „Postoji interesovanje, Grojter Firt, nude ovo i ono. “Seo sam, malo razmislio o svemu, video kakva je situacija i odlučio da odem i napustim Crvenu zvezdu.
Naravno da ovaj razgovor nije mogao da prođe bez sadašnje „analize“ srpskog šampiona, ali i Aleksandra Kataija – „zemljaka“ i bivšeg saigrača.
– Mislim da Zvezda iz godine u godinu pokazuje da je na višem nivou što se tiče srpskog fudbala i naše lige. To se vidi i u Evropi, tu nema šta da se doda. A što se tiče Saleta, on je institucija. Dokazuje iz godine u godinu, brojke pokazuju koliko golova i asistencija ima – sa razlogom je naš najbolji igrač. Sale je u početku bio štoper. Da, igrao je štopera. Uvek je imao odličnu tehniku, koja ga je krasila od sedme godine. Ali negde do 12-13. godine igrao je štopera. Bili smo prvo u školici fudbala RMR, pošto Vojvodina tada nije imala svoju školu. Vojvodina je uzimala najbolje igrače iz RMR i drugih školica iz Novog Sada. Išlo se od pionira, a ja sam 2003. prešao u „Vujadin Boškov“. Tad su njega prebacili na krilo, kao klinca, i odmah se videlo kakvu tehniku ima i da će napraviti veliku karijeru.
Mudrinski je iz Zvezde otišao u Grojter Firt, zatim je nastupao i za Arau, da bi se 2016. vratio u Super ligu Srbije – u subotički Spartak.
– Vratio sam se posle Švajcarske i neko vreme nisam imao klub. Imao sam neke ponude koje sam odbio, mislio sam da će doći nešto bolje. Ali u fudbalu, kad odbiješ jednu ponudu, druga često nikad i ne stigne – to mi se i desilo. Bio sam šest meseci bez kluba, a onda se pojavio Spartak i brzo smo se dogovorili. Nisam mogao puno da se premišljam – ako ne prihvatim Spartak i ostanem bez kluba, to bi bila godina dana pauze, što je praktično kraj karijere. Prihvatio sam. Prvih šest meseci bila su zagrevanje za sledeću sezonu. Kad dođeš bez trenažnog procesa i utakmica, teško je uhvatiti ritam. Ali kako je počelo novo prvenstvo od jula, počeo sam dobro da igram. Na kraju sam dao 18 golova u Spartaku, jedan ili dva iz penala, u ekipi koja se borila za opstanak, bili smo u plej-autu. Mislim da to nije mala stvar, a kao nagrada došao je transfer u Čukarički.
Pominjalo se tada da ga je Čukarički platio 200.000 evra, a Mudrinski otkriva šta se dešavalo.
– Kad sam došao u Spartak, potpisao sam ugovor na godinu i po dana. Kad sam počeo dobro da igram, seo sam sa ljudima iz kluba i produžio ugovor – iz zahvalnosti prema klubu što su mi dali šansu da se vratim na fudbalsku mapu. Stavio sam fiksno obeštećenje od 200.000 evra – ko uplati taj iznos, ja sam slobodan igrač. Čuka se pojavila, uplatila iznos i prešao sam na Banovo brdo.
Naravno, o Čuki ima samo reči hvale, dok je posebna zahvalnost stigla za čelne ljude koji su mu i te kako pomogli nakon što je zadobio tešku povredu u duelu sa Evertonom iz Partizana.
– Čukarički je tad, kao i sada, bio sigurno jedan od naših najorganizovanijih klubova. Nisam se dvoumio da li da prihvatim ponudu i brzo sam se uverio da je to pravi izbor. Proveo sam dve godine u Čukaričkom, i to je zaista klub koji funkcioniše kako jedan fudbalski klub i treba – što se tiče uslova za rad, što se tiče plata, koje se igračima ne kasne. Igrači imaju sve uslove da daju maksimum.
– Nažalost, dobro sam počeo sezonu, ali desila se povreda. U toj nesreći imao sam sreću što se povreda desila u Čukaričkom, jer su ljudi, prvenstveno predsednik Dragan Gale Obradović i direktor Vladimir Matijašević, učinili sve da dobijem najbolji mogući oporavak. Povredio sam se 1. oktobra, a u januaru sam već počeo pripreme sa ekipom. Operisao sam se odmah sutradan, a klub je platio rehabilitaciju kod Andreje Milutinovića, jednog od najboljih stručnjaka za to. Krenuo sam sa oporavkom 15. novembra, mesec i po dana posle operacije, i bukvalno sam za mesec i po ponovo bio spreman za teren, uz rad po 6-7 sati dnevno. Bio sam u najboljim mogućim rukama i znao da je klub učinio sve što je mogao da obezbedi vrhunsku rehabilitaciju. Verovao sam da će sve biti kako treba – i na kraju jeste. U toj nesreći imao sam sreću da se povreda desi u organizovanom klubu koji je mogao da mi pruži najbolje uslove za povratak na teren.
– Psihički mi nije bilo teško, pogotovo uz okruženje koje sam imao. Bio sam pozitivan, svi oko mene takođe, i razmišljao sam u konstruktivnom smeru. Nisam mislio da će povreda ostaviti dugoročne posledice na moju karijeru. Vodio sam se tim pristupom da će na kraju sve biti kako treba – i hvala Bogu, tako je i bilo. Što se tiče Evertona, nisam imao kontakt sa njim posle toga. Mislim da je dao neku izjavu u novinama gde se izvinjavao, ali nismo komunicirali privatno.
Sa Banovog brda je otišao u Jagjeloniju. Nije se tamo puno naigrao, te su usledile pozajmice u Goricu i Maribor, sa kojim je osvojio i titulu kasnije.
– Znaš kako, i ta Poljska se desila nekako brzo. Na kraju te sezone u Čuki sam se povredio – zadnja loža, visoko na pripoju – i to me je dosta mučilo. Nisam prošao pripreme sa Čukaričkim, trenirao sam negde sa strane, jer nismo hteli da rizikujemo. Bilo je dosta upita za mene i znalo se da ću napustiti Čukarički, samo se nije znalo gde. Zato nisam igrao prijateljske utakmice. Došao sam desetak dana pred početak prvenstva u Poljskoj, nisam prošao pripreme sa ekipom, i mislim da sam tada bio rekorder po transferu koji je taj klub ostvario. Od sebe uvek imam velika očekivanja i želim da na svakoj utakmici dam gol i da pobedimo, ali to naravno nije uvek moguće. Poljska nije krenula kako treba, nisam se ni snašao najbolje – rekao je Mudrinski i dodao:
– Posle šest meseci otišao sam na pozajmicu u Hrvatsku, što se pokazalo kao pun pogodak – proveo sam tamo godinu i po dana, igrao dobro i davao golove. Nakon toga otišao sam na pozajmicu u Maribor, gde smo posle mnogo godina vratili titulu klubu. Bio sam najbolji strelac i najbolji igrač lige, i Maribor se ispostavio kao još jedna dobra odluka.
Uporedio je Mudrinski i hrvatsku, slovenačku i srpsku ligu.
– Hrvatska liga je definitivno jača od slovenačke, što se tiče kvaliteta i intenziteta utakmica. Kad uporedim Hrvatsku i našu ligu, Dinamo Zagreb igra mnogo jače i teže utakmice nego što Zvezda igra u Srbiji. U Hrvatskoj je liga manja – deset klubova – ali se igra četiri puta svako sa svakim. Tako, Dinamo Zagreb odigra četiri puta protiv Hajduka, četiri puta protiv Rijeke, četiri puta protiv Osijeka… i uvek se pojavi neka četvrta ili peta ekipa koja bljesne te godine. Te godine smo mi, na primer, bili sa Goricom – hit prvenstva, pa se pojavi Lokomotiva, Slaven Belupo, Istra… Kad se to pogleda, praktično 15-16 utakmica u sezoni su derbi mečevi. Zbog toga mislim da je hrvatsko prvenstvo dosta zanimljivije. Slovenija je više razvojna liga – tu se daje šansa mlađim igračima, dosta se prati liga, i ako mladi igrač odigra godinu dana dobro, odmah ga “vidi” Italija, Austrija i druge zemlje u blizini. Liga je otvorena, nema mnogo kalkulisanja, svako svakog može da pobedi, i zato je zanimljivo pratiti. Ako pogledamo poslednje četiri godine, Maribor osvoji titulu, pa Celje, pa Olimpija, pa opet Celje… nema konstantne dominacije, stalno se pojavljuje nova ekipa. To je čini zanimljivijom i nepredvidivom, nema jedne ekipe koja vlada ligom.
Priznaje popularni Mudri da mu se sviđa ideja oko skraćenja lige i ističe da Super liga raste iz godine u godinu.
– Što se tiče skraćenja lige, mislim da bi to definitivno podiglo kvalitet takmičenja. Svaka ekipa bi se borila za nešto, ne bi bilo kalkulisanja. Možda bi liga čak mogla da se smanji na 12 klubova, ali treba videti kako će funkcionisati sa 14. Što se Super lige tiče, tereni i infrastruktura su znatno bolji nego 2011/2012. kad sam ja počinjao. Srećan sam zbog toga, mada mi se ne dopada što ima dosta veštačkih terena – lično nisam ljubitelj veštačke podloge. Ipak, bolje je to nego da u Lučanima, Ivanjici ili Čačku u novembru bude blato do kolena, gde se fudbal praktično ne može igrati. Velika promena je i pravilo o bonus igračima, koje mladim fudbalerima daje šansu da dobiju minutažu. Igra se brže nego tada i mislim da je to pozitivan napredak za srpski fudbal.
Kada je u pitanju povratak navijača na stadione, Mudrinski ima jasan stav:
– Ja bih voleo da znam kako bismo mogli da promenimo taj mentalitet. Možda bi klubovi trebalo da organizuju neke akcije i animiraju publiku. Igrao sam u Poljskoj i Nemačkoj, i tamo su stadioni puni jer svaki grad navija za svoj klub. Kod nas u Srbiji očigledno nije tako – volimo rezultat. Živimo od rezultata: ako ga ima, biće i publike. Možda je grubo rečeno, ali je istina. Najveći problem je što manje sredine pune stadione samo kada dolaze Zvezda ili Partizan. Potreban je lokalpatriotizam. U Italiji sada igram petu ligu, a na utakmice dolazi po 500-600 ljudi. Za njih je utakmica vikend-praznik – dođu dva sata ranije, popiju pivo, pričaju, druže se. Kod nas se to ne praktikuje. Kad sam otišao u Nemačku posle Zvezde, u Grojter Firt, putovali smo iz hotela ka stadionu da igramo protiv Kajzerslauterna. Sećam se da smo, možda 500 metara od stadiona, videli naše i njihove navijače zajedno u kafiću – sede, stoje, svako peva svoju pesmu i pije pivo. U tom trenutku mi nije bilo realno šta vidim svojim očima. Kada sam bolje razmislio, shvatio sam da je to zapravo sasvim normalno. Suština svega je da ljudi dođu da se opuste i da bodre svoj klub. Ne pričam ovde o huliganskim grupama, već o običnim ljudima – porodicama koje dolaze na utakmicu: mama, tata, baka, deda, unuk, sinovi… Oni žive za to. Kod nas jednostavno ne postoji taj kult fudbalske atmosfere, što je verovatno i razlog što nemamo puno publike na stadionima.
Pitali smo ga i šta misli o pivu na stadionima u Srbiji:
– Video sam to svojim očima pre 12–13 godina u Nemačkoj, video sam i u Poljskoj. Ako tamo može da se primeni, ne vidim zašto ne bi moglo i u Srbiji. Naravno, ne podržavam alkoholizam i ne mislim da ljudi treba da dolaze na stadione da se napiju. Ne ulazim u to ko koliko pije, ali mislim da bi se mogao napraviti sistem koji bi vratio ljude na stadione. Sada je problem i infrastruktura – tereni su uglavnom dobri, ali tribine i ono što one nude, još uvek nije na nivou. I to je pitanje koje treba rešiti da bi iskustvo posetilaca bilo bolje.
Za kraj, pitali smo ga i koji gol mu je najdraži i kako bi voleo da ga navijači u Srbiji pamte.
– Dao sam mnogo pobedonosnih i važnih golova, i naravno, debitantski gol mi je posebno ostao urezan u sećanje. Ta tri gola na debiju za Zvezdu su nešto što jednostavno ne mogu da ne spomenem – to je iskustvo koje se pamti ceo život. Tu je i prvi gol koji sam dao Partizanu… Mislim da bi me ljudi mogli pamtiti kao igrača koji je iz situacije da godinu dana nema klub, stigao da potpiše za naš najveći klub, kao nekog borca i fajtera. Nikad nisam pravio probleme na terenu i voleo bih da me ljudi u Srbiji pamte baš po tom pristupu – borbenost, profesionalizam i posvećenost.